Danas je teško definirati što u Hrvatskoj znači biti vozač- dostavljač.
Gradska dostava u Hrvatskoj iziskuje mnoge naporne poslove, pri čemu vožnja pada u potpuno drugi plan. Koji su zadaci ovih vozača, koji zbog preopterećenosti veoma lako mogu ugroziti sigurnost u prometu? To neznaju ni oni sami.

Kao da nije dovoljno natovariti i istovariti pun kamion, gledati kako se provući između nepropisno parkiranih automobila, ući u centar grada itd., vozači dostavnih vozila imaju i još mnoštvo drugih problema. Donosimo nekoliko primjera, s kojima se susreću vozači dostavnih vozila u Hrvatskoj

Svaki poslodavac to na svoj način shvaća i doživljava. U teoriji to bi značilo da vozač, osim što vozi dostavno vozilo, vrši utovare i istovare robe. Naravno, da bi vršio takve radnje on bi trebao imati adekvatnu oprmu (paletar, kolica za teret i sl.). Nekada je bila praksa da na vozilo za dostavu iznad 3, 5 tone ide vozač, te dva dostavljača. Danas toga više nema, pa je velika odgovornost na vozačima. Veliki broj papirologije, veliki broj neadekvatnih mjesta za utovare i istovare robe, mnoštvo neplaćenih prekovremenih sati… Ljetni načini rada su poglavito ubitačni, te znaju trajati duboko u noć, poglavito u područjima uz more, gdje turistička sezona dolazi do izražaja. Vozači- dostavljači veliki muku muče i sa sve češćim dalekim turama.

Sve češća je praksa da ih poslodavci u vozilima bez spavaće kabine same šalju na ture duge i po 500 kilometara, te da onda dođu u drugi grad, gdje normalno istovaraju na brojnim mjestima, kao i da su u gradu u kojem je sjedište te tvrtke. U takvim slučajevima tahografske listiće ne treba ni spominjati, baš kao i umor vozača. Istovremeno vozače dostavnih vozila ostali sudionici u prometu doživljavaju bahato, jer im se čini da brzo voze, te da svakako parkiraju. Naravno da je tako, kad su vozači tih vozila prisiljeni (opet možemo pričati o tome da te nitko nemože prisiliti, ali činjenica je da izbora nema) juriti zbog mnoštvo utovara/ istovara, a istovremeno su vremenski ograničeni. Nerijetko je upitno i stanje vozila u kakvim se vozi roba za dostavu. Postoje i brojni problemi pri istovarima u trgovine, gdje im poslovođe tih trgovina uvjetuju da moraju preslagati palete, a neku robu (ugl. teške vreće) čak i odnijeti na police. Sve dok to ne obave, ovi im ne daju pečat niti potpis da je roba isporučena. Posao vozača- dostavljača zahtijeva i odličnu psiho- fizičku spremu, s obizirom da treba biti spreman na mukotrpne istovare, ali i riješavanje papirologije, a istovremeno treba biti spretan s velikim vozilom na prometnicama. Gradske prometnice zahtijevaju posebne vještine i snalažljivost, s obzirom da postoji veliki broj mjesta do kojih je nemoguće doći s vozilom da bi se istovarila roba.

U Njemačkoj se npr. vozačem- dostavljačem može nazvati i vozač tegljača s jednoosovinskom poluprikolicom koja ima rampu za istovar, te ima istovare po gradskim trgovačkim centrima. No, tamo takav sistem može funkcionirati s obzirom da svako mjesto na koje se istovara ima predviđen prostor za takvo vozilo. Ovdje kod nas je problem što nitko od poslovođa, ali i krajnjih korisnika, kojima se roba isporučuje, ne vodi računa ni o zabrani ulaska u centar grada u određene sate. Jer, sve njih zanima kako da se roba istovari što prije, a na vozaču je da razmišlja hoće li biti policije tim putem, koja će ga kaznitit zbog zabrane ulaska u centar u taj određeni sat. Nažalost, vozačem- dostavljačem (nesvijesno) postaju sve više i više vozači velikih šlepera koji jednostavno sakupljaju paletu po paletu, da bi napunili svoje vozilo i otišli odvesti jednu turu iz npr. Rijeke do Zagreba. Stoga koliko oni god bili samo vozači i oni su prisiljeni na utovare/ istovare, baš kao i pretovare u druge kamione. Pri tom utovarna mjesta, kao i istovarna mogu imati u centru grada, ali i u industrijskoj zoni. U nekim drugim zemljama to bi se odradilo na sljedeći način, jer tamo postoje tvrtke koje rade popularni “zbirnjak”: Kombi kroz jutro sakuplja robu po gradu. Do popodne je doveze u skladište. Navečer kad se sva roba skupi, tovari se na šleper, koji je do jutra odvozi na drugo zadano odredište. Ujutro kad je odveze na odredište, u skladište, tamo je utovaraju u druge manje kombije, te razvoze po gradu. Ali, ipak mi smo posebna zemlja, pa teško da bi i takav sistem pravilno funkcionirao. Zašto jednostavno, ako može komplicirano?