Nakon više od 20 godina od izlaska iz socijalizma, (već toliko?!) djevojke i mladići koji sada idu na prvu godinu fakulteta te se tad nisu još ni rodili, ne znaju što je samoupravljanje i društveno vlasništvo pa ne mogu znati što doslovno znači da se povijest ponavlja. Naime, sadašnji radnici tvrtke Croatia Bus (naravno u stečaju) žele ponovo postati vlasnici svoje tvrtke. Kako stoje stvari, to je čak i prilično izgledno! Doduše, tvrtka danas uglavnom ima nešto autobusa. A kako je to nekad bilo?

U godinama prije samostalnosti Hrvatske i u raznim fazama kad ime Croatia baš i nije sve radovalo, Croatia Bus je bila jedna od najvećih prijevozničkih tvrtki u bivšoj Jugoslaviji i autobusi s tim nazivom mogli su se vidjeti diljem bivše države, ali i Europe.

Jedan od „šofera“ u toj tvrtci bio je i mladi Ljubo Ćesić Rojs koji se, kako kažu njegove kolege, znao ne jednom izgubiti s vozilom i putnicima u Munchenu.  Rojs je zanimljiv jer je prije 20 godina na krvavi Uskrs autobusom Croatia Busa vozio hrvatske specijalce na Plitvice. Autobus je bio izrešetan, pogođen neaktiviranim tromblonom, ali je slika za pamćenje ostala.

Vozač Croatia Busa Ljubo Ćesić je kroz sljedeće godine bio i navodni suvlasnik tvrtke, saborski zastupnik, general, suđen i neosuđen za neke manje ili više mutne radnje i na kraju se proslavio svojom izjavom – TKO JE JAMIO – JAMIO! Izjava je bila simpatična svima, ali se najviše svidjela onima koji su stvarno jamili, jer iz izjave proizlazi da povratka ukradenog neće biti!

Kroz ovih 20 godina s Croatia Busom događale su se brojne afere. Promijenilo se tu i vlasnika.  Jedno vrijeme je vlasnik bio izvjesni Leon Sulić, kojemu su novac za kupnju tvrtke posudili radnici jer ih je toliko uvjerljivo i sa suzama u očima molio da mu pomognu kupiti tvrtku. Pri tom im tvrdeći da je to svima jedini interes i spas! A onda je većinski vlasnik postao dokapitalizacijom tvrtke autobusima uvezenim iz Njemačke. Doduše, ti autobusi u različitim službenim papirima imaju tri različite godine proizvodnje! Osim one stvarne, na carini su to bili stari autobusi kako bi se platila manja carina, ali kad je bila u pitanju dokapitalizacija, autobusi su se od jednom pomladili i postali „skoro novi“! Ne brinite, to u ovoj našoj Croatiji svi znaju – i policija i DORH i sudovi, ali nećemo se valjda zamarati sitnicama.

Glavna bitka kad je u pitanju Croatia Bus vodila se naravno za zemljište, a ne za manje ili više stare autobuse i radnike. Autobusi su ionako važni samo radnicima – da imaju na čemu raditi i od čega živjeti! Glavna bitka, veća od one na Plitvicama vodila s za 6 hektara zemlje na uglu Heinzelove i Vukovarske ulice, u Zagrebu! Kompleks koji je planiran da tamo nikne na tržištu bi vrijedio 500 milijuna eura! Da dobro ste pročitali. Inače, čini se da je gore spominjani Sulić najveći vlasnik tvrtke postao sa 2 milijuna njemačkih maraka..

Eto takva je naša Croatia.

U međuvremenu, tvrtka je ogoljena kroz više stečajeva, banke su odavno preuzele ovo zemljište, a od tvrtke je ostalo nešto autobusa i nešto vozača – u stečaju! I ne bi trebao biti problem da tako oguljenu tvrtku dobiju možda i za 1 kunu! Ako bude drugačija znači da se ima još što ukrasti!

Nakon 20 godina, tako izgleda nekoć ponosna Croatia. Opljačkana i ogoljena manje ratom, a puno više pretvorbom i privatizacijom! Nekadašnji industrijski divovi INA, Pliva, Đuro Đaković, Prvomajska, Jedinstvo, Chromos, nestali su ili su svedeni na desetinu negdašnje veličine i vrijednosti!I još uvijek se iz njih mutnim poslovima izvlače pare! Za njihovu sudbinu jedino su zabrinuti preostali radnici jer ako nestane i ovo što je ostalo, gdje će oni raditi i od čega će živjeti? Oni i njihove obitelji.

A kad priča dođe do kraja, tad i radnici postaju mogući vlasnici jer su ono što je vrijedilo odavno, pretvarajući NAŠE u SVOJE uzeli UGLEDNI građani Republike Hrvatske kojima sad „povratak u socijalizam“ (čitaj upropaštenih tvrtki radnicima) ne predstavlja nikakav problem…

Damir Gašparović