GDJE JE NESTAO PONOS HRVATSKOG VOZAČA?

Svakodnevno svjedočimo o situacijama da vozači nisu primili kako oni kažu plaću već nekoliko mjeseci, već samo dobivaju minimalac na račun, a ostatak u „kešu“ koji se tako isplaćivao godinama gotovo da nema.

Činjenica je da „keša“ nema ili ga samo užasno nedostaje u cijeloj državi. No, međutim najteža činjenica je da je taj minimalac koji vozači primaju na tekući račun njihova plaća, njihov osobni dohodak koji ostvaruju 13 satnim dnevnim radnim vremenom u uvjetima koji nisu nimalo jednostavni.

Izreka da je vozač jednom nogom u grobu, a drugom u zatvoru sasvim pristojno govori o neospornoj činjenici odgovornosti i opasnosti u kojoj se vozač nalazi. Zakon je propisao jedno, a pred vozača se stavlja nešto sasvim drugo. Vozačima su postavljeni zahtjevi koje je u  mogućnosti ispunjavati i izvršavati samo uz raznorazne dosjetke i prijevare…, a da pri tome nije ni svjestan kako sam sebe zavarava.

Samim bacanjem tahograf listića, bacili smo i svoje radne sate, koje smo odradili, da bi opet mogli raditi i opet baciti u vjetar vrijeme koje smo odradili. Nitko nije izrekao, a nadam se da nikada niti neće izreći kaznenu mjeru rada na radnom mjestu vozača, već se izriče odsluženje zatvorske kazne, što samo po sebi podrazumijeva minimalno 10 m3 prostora, 3 puta dnevno obrok, osiguran sanitarni čvor i osobna higijena i to sve za teža kaznena djela.

Što smo mi vozači učinili, tko nas je osudio, tko nam je presudio da za radnog vijeka provedemo i do 30 godina u limenom prostoru na kotačima, u prostoru od svega 5-6 m3, da jedemo jednom ili nijednom dnevno, nerijetko i za vrijeme vožnje, bez sanitarnog čvora, a o higijenskim uvjetima nema smisla ni govoriti. Što više razmišljamo o tome tko nam je presudio dolazimo do zaključka da smo sami sebi presudili. Stoga sami sebi moramo i podnijeti zahtjev za rekonstrukciju cijele situacije.

Naravno, uslijediti će tu i „žalbe“ druge strane koja je navikla na našu pokornost, koja je njima donosila poprilično „šuškave“ rezultate. Ne zaboravite , činjenice  su na našoj strani, a  činjenice treba iznositi uzdignute glave i sa  ponosom kojeg je vozač nekada doista imao.

Zašto smo šutjeli sve ove godine?!

Zar smo se bojali otkaza kojeg smo na kraju sami dali ali u trenutku kada smo zaključili da se ništa ne mijenja, osim plaće, a od priče se ne živi, osim ako niste političar.

Dok čitate ovaj tekst, u ruci držite prvi broj glasnika  Sindikata hrvatskog vozača koji je osnovan sa  ciljem da bi se sve promijenilo, a ne da bi sve ostalo isto. Onaj tko stoji na mjestu, tu će i ostati, a to nije  cilj ni Vama, ni nama, ni Vašoj djeci, a ni Vašim suprugama koje sa pravom za sebe kažu da samohrane majke, koje Vas dočekuju sa punim torbama prljavog rublja koje treba u svega nekoliko sati oprati, osušiti, izglačati i ponovo spakirati u torbu.

 

Realno bi bilo barem malo razmisliti i zapitati se hoćemo li čekati čudo da se poslodavac brine za nas ili ćemo se sami organizirano pobrinuti za sebe, za svoja prava, za svoje dostojanstvo.