Ivica Buće,
sada već bivši zaposlenik tvrtke iz Samobora.

Zbog nezadovoljstva po pitanju obračuna plaća u kojem nema noćnog rada, prekovremenog rada i sveg ostalog što bi mi trebalo pripadati, zajedno sa svojim kolegama učlanio sam se u Sindikat hrvatskog vozača kako bi se izborili za svoja prava. Održali smo sastanak i moji kolege su me izabrali za povjerenika Sindikata hrvatskog vozača..

Pitali smo i ostale vozače da se učlane u Sindikat, no međutim od nas 50-ak samo nas 8 se učlanilo. Prihvatio sam dužnost, iako je samo manji broj zaposlenih vozača stajao iza mene.

Namjera nam je bila da poslodavcu skrenemo pozornost da nismo zadovoljni, te da sjednemo za stol i nađemo rješenje za obje strane. Nakon što je poslodavac dobio dopis da sam ja imenovan za povjerenika sindikata te da su i ostali kolege članovi sindikata, naš šef nazvao je svakog od članova pojedinačno i pitao ih da  li su se učlanili u sindikat. Bilo je tu govora kako bi za njih bilo najbolje da se iščlane na što su , moram sa žaljenjem reći, moji kolege odmah zatražili da budu članovi, ali da poslodavac za to ne zna. Čak što više neki su došli na ideju da im napišemo potvrde da su se isčlanili kako bi pogodovali šefu, na što nisam mogao, niti sam želio pristati.

Ništa još nismo tražili, niti smo bilo što kazali, a već je kod mojih kolega zavladao strah i nakon jednog telefonskog poziva oni su se uplašili.

Moram  sa ponosom reći, da nisu uspjeli sve uplašiti i da nisam ostao baš sam, podržao me jedan kolega koji je u zaista u mnogo težoj situaciji u odnosu na sve ostale, s obzirom na svoje obiteljske probleme i činjenicu da cijela njegova obitelj živi samo od njegove plaće.

Što se danas promijenilo!?!

Poslodavac nakon 2 godine uzastopnog produžavanja mog ugovora o radu svaka tri mjeseca, zaključio je da mu više nisam potreban, te mi nije produžio ugovor.

Plaće i dalje uključuju samo redovno radno  vrijeme, te se plaća isplaćuje sa zakašnjenjem većim od mjesec dana, dakle, željeli smo samo iznijeti svoje probleme poslodavcu na zakonit i demokratski način, ali izgleda da još nismo dorasli takvom načinu borbe za svoja radnička prava. I dalje se vozi noću, radi prekovremeno, a da za to vozači nisu plaćeni.

Ja znam raditi svoj posao i ne bojim se ga raditi, ja ću veoma brzo naći svoj posao, a moji kolege će ostati tamo gdje su i bili. Vjerujem da možda i bolje ne zaslužuju, posebice, zbog toga što se boje uopće reći da rade doista težak posao, da su udaljeni od svojih obitelji, da doslovno žive na cesti, a da za to nisu ni približno adekvatno plaćeni.