Ne, naravno. Ova vozila mogu jedino konkurirati cijeni starog željeza, jer svojim izgledom i stanjem jedino za otpad i jesu. U nekim, nama dragim europskim zemljama, ovakva vozila već odavno su završila svoju karijeru na cestama. Ako nisu prodana u afričke zemlje, onda ih se može vidjeti u muzeju. Prva slika autobusa pokazuje današnji prijevoz školske djece, na hrvatskim cestama oronulom Dubravom 14. Nju je proizveo još prije više od dvadeset godina TAZ (Tvornica Autobusa Zagreb), koji je propao na klasični hrvatski način, tijekom devedesetih. Umijesto da ovaj autobus, kao uspomena na ponos hrvatski stoji u nekom muzeju, poptuno restauriran, on prometuje cestom kao autobus koji će se svakog trenutka raspasti. Država je još prije nekoliko godina donosila, pa otkazivala, pa opet donosila i tako nekoliko puta u krug, zakon o prijevozu školaraca. Shvativši da neki prijevoznici neće moći udovoljiti zakonu koji propisuje autobus mlađi od deset godina, ali i da za kontrolu autobusa treba poslati cestovnu inspekciju na cestu, zakon je opet otkazan. No, eto. Kad se već ništa od zakona koji propisuje vozila mlađa od deset godina za prijevoz školaraca, onda barem neka vozila stara i po trideset godina sliče nečem, nek pokažu da mogu biti sigurna. No, ne! Već i boja na karoseriji je otpala. Pa kakvo je onda stanje u autobusu, koji (koliko se vidi na slici) nema klima uređaj?! A temperature rastu s dolaskom ljeta. Vozač, koji vozi ovaj autobus sigurno nemože biti opušten i pribran. Uz mnoštvo razigranih školaraca, njemu je u mislima kako da pogodi pravu brzinu, bez da autobus zastane na pola puta do odredišta. Zar roditelji plaćaju skupe cijene izleta da im se djeca voze u raspadnutim i neispravnim autobusima? Naravno, gledajući sa strane prijevoznika, cijene su niske, te nemože si svatko priuštiti najnoviji autobus. Ali gdje je tu država, koja treba donijeti razumne odredbe i provoditi zakon o sigurnosti cestovnog prometa?!

Sljedeća slika još je jedan primjer kako završavaju islužena vozila. Pretpostavimo da ovaj bivši Ralu- ov MAN je star desetak godina. Dakle, još uvijek može biti vozilo u dobrom stanju. No, u kakvom stanju je ovaj sa slike, sigurno bi poslužio za djelove drugih MAN- ova. Dok je Ralu nekoliko puta promijenio svoju flotu kroz nekoliko godina, kako bi ostao konkurentan, ovaj prijevoznik (a možda i više njih?!) je toliko uspio rasturiti MAN- a, da bi bolje prošao da je naletio na bombu. Ne samo da mu nedostaje dobar broj dijelova, već je i kiper poluprikolica u poluraspadnutom stanju. Poglavito gornji, nadograđeni dio, koji je vezan “gurtnama”. No, zanimljivo da ove “gurtne”, nisu kao standardne vezane kopčom, već su vezane ručno čvorom! Sad zamislite da se vozite lošom starom cestom. Iz jednog smjera ide ovaj tegljač prepun rasutog tereta, a s druge strane gore navedena Dubrava 14, prepuna djece. Mislite da nadograđene stranice, među kojima je rasuti teret, mogu podnijeti lošu cestu, baš u vremenu kad nailazi oronuli autobus, prepun djece? Gdje je tu cestovna inspekcija, gdje su tu prometni policajci? Zašto ovakva vozila prometuju cestama? Zašto ugrožavaju naše živote? Jesu li pošteni prijevoznici i vozači luđaci ako voze ispravna vozila, te traže realne uvijete za svoj rad?! Ovi prijevoznici ni slučajno ne smiju se zvati prijevoznici, niti se smiju baviti prijevozom robe i putnika. Na kraju krajeva, oni ne donose dobro nikome, pa ni sebi. Zašto državi nisu potrebni ozbiljni prijevoznici te vozači, koji bi svoje poslove izvršavali profesionalno? Zašto im nije u interesu poslati cestovnu inspekciju na cestu, koja bi mogla uvidjeti da stanje cestovnog prijevoza u Hrvatskoj nije idealno? Možda se samo boje da ih koji usnuli vozač pregazi ili da ih guma otpala s pretovarenog kamiona ne pogodi.