SINDIKAT HRVATSKOG VOZAČA

Ljubljanska avenija bb. 10 090 Zagreb

Tel. 01 34 96 773, mob. 099 48 00 648

Oib. 13309395982 Mb. 2429853

www.sindikatvozaca.hr

Zagreb, 10.06.2014. godine

PREDMET: PRIJEDLOG

 Zakon o izmjeni i dopuni Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13)

 Članak 1.

U čl. 172. st. 1. iza točke 9. dodaje se točka 10. koja glasi:

 10. primanja u vidu naknade materijalnih troškova: dnevnice, putni troškovi, naknada za odvojen život

Dosadašnja točka 10. postaje točka 11.

Obrazloženje

U aktualnom Ovršnom zakonu (Narodne novine broj 112/12, 25/13), kao niti u posebnim zakonima na koje se referira čl. 172. st. 1. toč. 10. zakona, nigdje se ne spominju materijalni troškovi u vidu dnevnica, putnih troškova i naknade za odvojen život.

Naime, radnik, da bi uredno izvršio svoje radne zadatke i dužnosti vezane uz radni odnos, ponekad ima određeni materijalni trošak. Dakle, poslodavac isplaćuje radniku materijalne troškove iz razloga što je radnik zaista i imao predmetne troškove, a ne kao naknadu za izvršeni rad.

Obzirom se u ovom slučaju ne radi o zaradi, prihodu, imovini odnosno plaći/naknadi plaće, već se radi o učinjenim materijalnim troškovima koje radnik mora podmiriti da bi uspješno izvršio obveze preuzete sukladno ugovoru o radu, neosnovano je da materijalni troškovi koje je radnik imao i sam podmirio, podliježu ovrsi. Međutim, sukladno praksi koja se uvriježila temeljem odredaba važećeg Ovršnog zakona u smislu provođenja ovrhe nad materijalnim troškovima radnika, konačan trošak obavljanja radnih zadataka prevaljuje se na leđa radnika, što je neprihvatljivo imajući  u vidu odredbe Zakona o radu te definiciju radnika, poslodavca te radnog odnosa.

Sukladno odredbama čl. 2. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13), kojim odredbama je radnik fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca, a ne za sebe, pravna praznina koja omogućava da se provodi ovrha i na materijalnim troškovima radnika, u potpunosti je apsurdna i protivna duhu i načelima Zakona o radu.

Nelogičnost je tim veća ako se usporedi tretman plaće/naknade plaće i ovrha nad istom te ovrha nad materijalnim troškovima. Ovrha nad plaćom/naknadom plaće se može, u pravilu, provoditi samo do jedne trećine, a ovrha nad materijalnim troškovima u cijelosti.

Dakle, iako materijalni troškovi ne pripadaju kategoriji imovine nad kojom bi se trebala provoditi ovrha budući učinjeni materijalni troškovi i nisu imovina radnika niti ikakva novostvorena vrijednost odnosno prihod, već upravo suprotno, samo realni troškovi i umanjenje radnikove imovine, važeći Ovršni zakon, omogućavajući ovrhu nad materijalnim troškovima radnika, omogućava praksu da radnik u konačnici o svom trošku podmiruje materijalne troškove koje ima u obavljanju radnih zadataka za poslodavca.

Prethodno navedena praksa protivna je Ustavu jer dovodi u pitanje egzistenciju radnika, kao što dovodi i u pitanje njegovo dostojanstvo kao ljudskog bića i radnika, a protivna je i načelima radnog prava, kao što je protivna i odredbama Zakona o radu. Naime, ako je radnik fizička osoba koja temeljem ugovora o radu obavlja radne zadatke koje definira sam poslodavac te ih obavlja u ime i za račun poslodavca te po nalogu poslodavca, u potpunosti je neosnovano i nelogično da sam radnik podmiruje materijalne troškove koje ima u obavljanju predmetnih radnih zadataka.

Neprihvatljivo je objašnjenje s kojim se radnik susreće u praksi da nije moguće donošenje uvodno citirane odredbe Ovršnog zakona iz razloga što tijelo koje provodi ovrhu, Financijska agencija, nije u mogućnosti istraživati podrijetlo novca. Problem je vrlo jednostavno riješiti na način da se zakonski uredi isplaćivanje materijalnih troškova na zaštićeni račun radnika, na koji račun se isplaćuju i ostala primanja izuzeta od ovrhe.

Slijedom svega prethodno navedenog neophodno je donošenje uvodno citirane odredbe Ovršnog zakona.

 S poštovanjem,

Sindikat hrvatskog vozača

Miljenko Gočin, predsjednik sindikata