Onima koji nisu prisutni u našem poslu prijevoza i dostave robe, malo je poznate druga strana medalje. Postoji uvriježeno mišljenje da vozači kamiona samo sjede, voze, putem slušaju  radio…Nepoznanica je da kada se dođe na odredište, tamo te uglavnom dočeka neki lokalni šerif koji misli da je na prijemu robe Bogom dan, te da on određuje pravila ponašanja. Ako na prvu nisi dobio prolaznu ocjenu, padaš u nemilost dugog čekanja jer je uvijek netko drugi prije tebe, dok se ti moraš naoružati strpljenjem  želiš li da te preuzme u neko razumno vrijeme. Ta se čekanja znaju rastegnuti i na nekoliko sati. Govorim o dnevnoj dostavi uglavnom u velikim trgovačkom centrima. Uzalud ti jamranja sa drugim jadnicima kad je on zatvorio vrata i doviknuo da čekaš, a vani snijeg i hladnoća. Jedini spas je u kabini kamiona koji ti je drugi dom. U utrci s vremenom nisi stigao obaviti nuždu pa sad ideš iza kontejnera jer trgovačke lance nije briga za tebe već samo za robu koju si dovezao.Njega ne zanima to što moraš obaviti i druge dostave, da te doma netko čeka, da te iz firme zovu gdje si…i onda kada si napokon na redu, preuzimanje robe je pravi pakao. Vadi artikle, okreće kodove, čitaj datume trajanja…Da li je on dobar, a ti loš… jeli on zao…subjektivno je mišljenje svakoga od nas. Važno je da je roba dostavljena, da u firmi neće biti prozivanja. To je zabijanje glave u pijesak zbog kojeg su vozači izgubili svoje dostojanstvo.

Boris Vlajić